Pričaš jedan jezik, a i taj ti slabo ide… Želiš nekoga usmjeriti, a šalješ ga u jednosmjernu. Pokušavaš kupiti vrijeme, ali ti baš i ne ide. Stalno je nešto. 

Popikavanje ti dođe kao ispravan način kretanja? Udahni… pogledaj malo oko sebe i onda kreni, smireno. Možda ti i taj jutarnji cvrkut ptica, koji uporno ignoriraš, donese balans da sve ide kako treba — vrlo dobro… kako bi Francuzi rekli très bien. 

Ne mora uvijek biti odlično, niti to mora biti mjerilo kretanja.

Ponekad je “vrlo dobro” sasvim dobra ocjena — pravac koji drži razdaljinu i vjerodostojnu statistiku u kojoj si uvijek iznad površine. 

Jer biti Ronaldo, peći janje koje može pojesti pola Ljubljane, a čekati baticu da ga spremi? Matematika u kojoj se možda vidiš samo ti. 

Pokušati jer znaš? Ili odustati jer ne znaš? Imaš dvije varijante.

Svaka je okej… ali jedno je sigurno: 

Furaj. C’est la vie. 

Jesam li poletio? Ne, nisam. Samo sam dobro propitkivao sebe… osjećao ritam i navike dok su drugi spavali. 

To će mi zauvijek biti podsjetnik. Jer disciplina ne dolazi sama — ona se gradi postepeno. A kad dođeš do nje… 

Onda znaš da si došao do vrha. 💪🔥