Malo, malo pa to dođe na red… ne nužno samo kod kuhara, nego kod svih koji se prepoznaju u ovim redovima. Shvatit ćete brzo o čemu pričam. Život na rubu — malo si gore, pa si opet dolje. Nema neke konstante. Stalno je borba, stalno je nepredvidivo. Zašto? Otkud da znam… jednostavno se tako posloži. Svakoj prilici u životu treba na neki način zahvaliti. Valjda je to taj ples koji uopće ne primjećuješ, nego sve ide go with the flow.

Najbolje je kad ide prirodno, a ne na silu — to se osjeti. Demoralizacija u trenutnoj situaciji ne dolazi u obzir.

Ne treba dopustiti da te povuče prema dolje, jer manje-više prvi mjesec je meni uvijek nekako isti.

Zato ćemo ga iskoristiti za stvaranje kreativnog rada, da ovu hladnoću zagrijemo toplom energijom koja kruži oko srca.

Život je lijep.

Da, ima prepreka, ali kad ih preskočiš, vidiš da i dalje dišeš i da ti je glava iznad vode.

Nije te potopilo — naučilo te je. Još jedna lekcija je tu. Ples se nastavlja… a u plesu je emocija sve.

Zašto je gasiti? Neka nas grije i neka uz nju rastemo, jer na kraju dana i mali koraci su bitni. Zar ne ?

Razina motivacije naglo je skočila… i neka je, to smo i čekali. Sada je vrijeme da jače ugazimo svoje otiske koraka životnih. Jer kad si spreman, ništa te više ne može iznenaditi.

Ponekad mi nije jasno čemu sve to služi. Realno, svatko od nas može napisati što god želi kako bi se svidio drugima i bio konkurentan. Ali poslovno prihvaćen možeš biti samo ako se predstaviš onakav kakav jesi – a to se često ne smije, jer će te ljudi čudno gledati i ignorirati ako im nisi zanimljiv. 

Da bi bio konkurentan na tržištu rada – koje po meni danas gotovo i ne postoji – moraš se nositi s time da poslove vode ljudi koji nisu adekvatno educirani ili iskreno ni ne vole svoj posao. Nažalost, oni koji su suprotni takvima, ali nisu “podobni”, često budu ugašeni. 

Pitamo se trebaju li restorani stručne ljude? U stvarnom životu često ne – jer žele samo dobru računicu i što manji trošak. Danas se sve naručuje, rijetko tko radi bilo što homemade – od tijesta do deserta – a upravo to daje vrijednost i dušu hrani. Brže je, standardizirano je – ali dugoročno, to nema smisla. 

Kruh iz dućana nisam kupio godinama. A kruh znam umijesiti kakav god hoćeš i kad god hoćeš. Učim i dalje, školovanje nikad ne završava – istražujem sam sebe.

Dok neki rade u restoranima i gledaju to kao privatni bankomat iz kojeg na kraju mjeseca uzmu plaću, ja vjerujem da to nije pravi put.

Prošla su vremena kupovne tjestenine ili kruha . Sve je poskupjelo, a da bi opravdao cijenu, moraš zafrknuti rukave i raditi dosta toga sam. Samo tako gradiš sebe, ljude oko sebe i restoran ili firmu u kojoj radiš. Radije bih rekao: “Oprostite, nemamo više nečega” nego radio nešto što nema veze s vezom, samo da bude odmah i sad.

Od toga nema ništa. Problem je u kočenju ljudi koji imaju želju i volju. Kreativni su, ali ih se uporno gasi i guši.

Kažu: “On pije, ima problem.” Svakome kod koga sam radio mogu reći samo jedno – nemam ja problem. I to više ne dolazi u obzir. 

Što te ne ubije, to te ojača. Zahvalan sam ovim emocijama jer me guraju prema novom putovanju. Samo se nadam da ovaj put neću  završiti u provaliji, nego tamo gdje i pripadam.

Kuhanje tekst i fotke…..

Vidim dobro. Nije odraz iskrivljen, niti bih volio da je. Nisam dopustio da praznina utječe na pisanje, pa sam zato jedno vrijeme i prestao pisati. Kreće novo poglavlje – još jedna nova godina u kojoj želim još ljepši i jasniji odraz u ogledalu, odnosno u životu. Velikih želja nemam, iskreno.

Imam svoje ciljeve i vjerujem da ću, kao i uvijek, doći do njih. Znam da neće biti lako, ali koliko jako stisnem – toliko ću nazad i dobiti. Na kraju, koliko sebe u nešto daš, toliko ti se i vrati. Zar ne.

U ovoj godini želim promjene i stvaranje u još većem obujmu nego prije. Ljubav je ista, samo pristup mora biti bolji – kao i ja sam. To želim svima: da se ostvarite na svim poljima koja ste si zacrtali.

Uspjeh nije zagarantiran, toga smo svi svjesni. Ali dobrim pristupom i svakodnevnim trudom može se puno napraviti i promijeniti. Rasti, ali i padati – jer ponekad je i to potrebno da nas podsjeti kako ništa u životu ne ide glatko i bez prepreka. One nas potaknu samo zato da napravimo još jedan iskorak koji nas vodi naprijed – i nas, i ljude oko nas.

   Fotografija i tekst Crni Chef   

Potrebu za ovakvim načinom stvaranja već neko

vrijeme me je kopala iznutra dali krenuti ili ne.

Vagati u sebi dali  pisati o čemu.

I kada ne vodi u nikakvom dobrom smjeru nego jednostavno pišem kad mi dođe kao i sada,

daje mi slobodu zato sve više i volim takav način kreativnog stvaranja.

Sam polazak sa mrtve točke i početak ovog putovanja daje mi samo lijepe i utješne momente.

Nije jednostavno ali kažu majka je ponavljanje znanja..

A ja dan danas ponavljam kako u kuhinji tako i u životu i nikako da naučim.

Ne mogu samo tako neke loše momente izbrisati… dobro ću svakako pamtiti,

a ono loše trebao bi čovjek zaboraviti… ponekada sam i sam bio loš ili nisam pratio taj svoj beat.

Jbg, trudit ću se svakako biti bolji.

Nije svaki pad nužno i loš. Bitno je da razumiješ i sam gdje si mogao bolje, jer samo tako sebi – jer je to i najbitnije – dokazuješ da i dalje ta iskra i taj beat u tebi i dalje žive i guraju te snovima koji su i onako samo odsjaj koji i sam želiš biti.

Tekst i foto Crni Chef 

Kao i u bajkama, vjerovao sam da će se i moji

snovi kad-tad ostvariti. Vjerovali ili ne – jesu. Kaj je najbolje? Ja ih živim. Kako?

Ni sam još ne znam.

Da mi je netko rekao: Fotkat ćeš. Pisat ćeš. Kuhat ćeš.

I dalje trajati. I stvarati. Ne znam kaj bih mu točno rekao.

Iz ovog mog pogleda poručujem svakom tko misli: “Neću to moći.” “Nemrem.” Samo ustraj.

Trajat ćeš. Bitan je beat na kojem ploviš.

Bitno je – vjeruješ li u njega.

Ponekad energiju za pozitivan pomak ne moramo tražiti daleko.

Ona je oko nas. U suncu. U danu. U kadru.

Znam, zvuči kao bajka. Ali nije baš tako. Demoralizacija čovjeka prisutna je svaki dan.

U cijeloj priči, najbitnije je: Koliko stvarno želiš doći do cilja.

Kažu: “Nemam vremena.” Ok – digni se ranije. “Nemam uvjete, nemam opremu.” Ni ja nisam imao.

Kako kažu: Netko nađe izgovor. Netko nađe način.

Danas sam ga i ja pronašao. Sunce je tu. Našao sam način da ga uhvatim. Iz čudnog ugla.

Ali je tu – u mom vrtu.

U ovome danu, ono je opet potaknulo iskru. Iskru koja me gura prema cilju. Prema snovima.

U koje još uvijek vjerujem.

foto i tekst CRNI CHEF. Sva prava pridžana.

Fotografije hrane prate moj osobni zapis o stvaranju, pauzi i iskri koja pokreće.

Neke stvari ne vidimo odmah, treba proći neko vrijeme da sve dođe nekako spontano.

Htjeli bismo svi mi sve i odmah, ali duboko u sebi, kad zagrebemo ispod te površine, znamo i svjesni smo

(neki manje, neki više) da jednostavno tako nije i ne ide. E to! Baš to! Ne ide i ja to vidim.

Zato sada, u ovom vremenu, gledam malo drugačije, nekako iz drugog kuta.

Iz ovoga u kojem sam trenutno, sada se i bolje vidi — ona koja je oduvijek gledala samo prema suncu, ponekad prema zvijezdama i mjesecu.

Dođe svakome puna kapa svega, potreba za “break”… odmor od svega. Vrijeme u kojem bih pogledao malo sebe i rezimirao ono iza sebe. Svakako se nije samo sjedilo i ne radilo ništa… stvaralo se, učilo se, kreiralo i podučavalo druge… energija se dijelila na sve strane.

Sada se nastavlja energija isto tako dijeliti, ali u totalno drugačijem formatu. Ovako, u ovom mom malom online vrtu, gdje mogu podijeliti i zabilježiti fotografije hrane koju stvaram, a odnedavno i tekstove.

Jednostavno je krenulo… počeo sam puniti redove ove moje bilježnice jer sam odlučio na ovaj način

podijeliti kako ja vidim svijet iz svoje perspektive. Kako sam prije napisao, broj nisam znam što želim… želim stvarati na bilo koji način i održavati tu iskru u sebi koja će me gurati — kako mene, tako i druge koji se pronađu u pisanim tekstovima. Jer na kraju krajeva, to i jest cijeli bit priče.

To je ono što sam i napisao u prvoj rečenici: neke stvari ne vidimo odmah. Zato je i bit moga pisanja da se predstavim i u ovom svjetlu. Jednostavno, i poruka drugima: radite, živite i stvarajte ono što vas veseli i čini sretnima — kako vas, tako i druge.

Kako sam napisao i prije, bit će svakakvih dana. Zašto ih ne zapisati? Neka budu tu. U nadi da ćemo, ako ne baš uvijek razveseliti sebe, onda barem nekoga oko nas.

Primijetili ste možda da konkretnih recepata za sada nema, jer prvobitna ideja je pisanje uz pokoju fotografiju. Svakako kuhar jesam… kakav-takav… ali svakako će sa vremenom biti i takvog sadržaja. Do tada ću objavljivati ovakve tekstove spontano.

Nisam za ono “tup recept, slika i proces i to ti je to”. Volim više ovako… ovako je nekako iskrenije i osobnije.

Uzivajte,

Crni Chef.

Tekst kuhanje i fotografija Crni Chef

sva prava pridržana

zapis fotografije kada smo odlučili rasti

U kojem smjeru ići?   

Je li konačno to to?   

Kao podsjetnik na ovo vrijeme   

odlučio sam se napisati i ovaj tekst…   

Neka ostane upisan.   

Upisan prema smjeru izražavanja, stvaranja, kreiranja.   

Što će me kroz godine uvijek podsjećati   

da smo odavno krenuli na još jedan put.   

Put ka slobodi stvaranja.  

Nije svaki dan najbolji,  

ali svakako može biti…   

Koliko se daš — to je ono nešto.   

Zašto?   

UPORNOST.   

Mali koraci su bitni,   

zato sam i dalje odlučio koračati u tom smjeru.   

Polako, jer tako i je najbolje.   

Ima to nešto u nama što nas pokreće,   

taj puls — puls koji te gura   

i tiho ti šapće:   

RASTEM JER HOĆU. 

Vrt i biljke treba zalijevati.   

Tako i ja rado posjećujem ovu svoju stranicu,   

da je još malo obogatim — kojom dobrom fotkom,   

tako i kojom dobrom rečenicom… 

fotografija, kuhanje i tekst Crni chef 

Sva prava pridržana.

Ona dolazi polako, ali je tu. Tanka, gotovo nevidljiva.

Strpljivo i tiho probija put prema svome izlazu, ka spajanju s ciljem.

Pretapa se, oslobađa i postaje ono nešto – nit koja povezuje. 

 Ta nit je najbitnija. Nositeljica ustrajnosti, vjere i truda. Bez nje ništa nema smisla.

Uvijek je tu, uvijek prisutna – samo je pitanje trenutka kada će se osloboditi i ojačati.

Praznina nije kraj, ona je prostor za rast. 

 U dubini puls je uvijek isti. On je ključan, on gura da se sve skupi u jedno i krene.

Ne na silu, ne zato što bi trebalo, nego zato što ustraje.

Tu je – da raste, jer hoće. I sada je tu – cjelina. Ono nešto. 

Kuhanje ,fotografija i tekst : Toma i Crni chef 

Sva prava pridržana.

Prava karta. Jel je ili nije-teško je znati.

U životu nailazimo na razne smjerove i znakove.

Na nama je hoćemo li ih prepoznati i odigrati potez.

potez koji nas ,možda u nekoj nadi ,vodi prema boljem

življenju .Ne nužno sigurnom, ali iskrenom.

Putu na kojem se osjećamo bolje.

Za mene, taj put znači izražavanje .Pisanje.

Kuhanje .Fotografiranje.

To je ono gdje se osjećam slobodno.

Zašto?

Jer mi daje ono što mi najviše treba-slobodu

stvaranja.

Dosta mi je “trebalo bi”

Zato sam počeo pisati.Jer mi je preko glave

granica.

Preko glave mi je svakodnevnog piljenja po mozgu

na ispraznim radnim mjestima bez jasnog i

određenog cilja.

Kaj bi trebalo?

Trebalo bi pustiti ljude da budu ono što i jesu. Da

stvaraju. Da kreiraju svoj put. Bez sufliranja. Bez

onog “pet baba kilavo dijete”.

Kreativnost nije natjecanje.

Po meni, svaki kreativan rad ne mora nužno biti

prihvaćen od društva.

Bitno je da je čovjek koji ga stvara-sretan.

Hoće li se to nekome svidjeti ili ne,to je već

nešto drugo. Svakako je lakše iz nekog ćoška

lakše iskritizirati nego sam nešto i napraviti.

Trag koji ostaje

Prolazi sve: godine, loše faze, dobre faze,lijepo vrijeme

loše vrijeme. Ono što ostaje je naš izbor-kako to zabilježiti.

Trag u kojem ćemo obilježiti vrijeme u kojem smo

samo htjeli biti sretni.

Kreativni.

I odigrati tu sretnu kartu.

Kartu koja nas vodi na još jedan put.

Fotografija i tekst crni chef

sva prava pridržana

JA NISAM BROJ.JA SAM ISKRA.

Ja nisam broj. Ja sam iskra.
Došao sam u fazu života kada ne kuham zato što netko drugi to želi.

Kuham kad ja to hoću. Ne znam je li to normalno, ali znam da mi u glavi više ne raste pritisak — i to je dobro.

Osjećam to.
Nije da ne volim kuhati za druge. Volim. Ali kad se to uzima zdravo za gotovo,

kad se ne vidi trud, kad se ne osjeti srce — onda ne ide. Rekao sam sebi:

ako nisam sretan tamo gdje jesam, s onim što radim, onda idem. Ne radim to više.
Znam, mora se od nečega plaćati račune. Ali umorio sam se od ispraznih poslova.

Od dana bez iskre. Počelo me to trošiti — ne u dobrom smislu.

Zaželio sam se raditi ono što mene čini sretnim. Ne nužno druge.

Ne želim raditi samo da bih radio. Želim raditi da bih postojao.

Neki dan mi je teta na šalteru rekla: “Morate imati broj pošiljke.

” A ja joj dajem osobnu, pokušavam objasniti, pitam što je s mojom poštom.

I tada mi je puklo. Rekao sam: “Broj? Kakav broj? Ja to nisam.”

Shvatio sam da najbolja jela, najukusnije kreacije, dolaze spontano.

Kad se energija u meni spoji, kad se ne trudim — nego jesam.

Tad nastane ono nešto. Iskra. I ona ide točno tamo gdje pripada — na stol gosta.

Da se razumijemo: nisam najbolji. Nisam poseban.

Ne mislim da sam bolji od drugih.

Samo želim napraviti iskorak.

Iskorak u kojem ću osjetiti da je to — ono nešto.

Kuhanje, fotografija i tekst :Crni Chef.