Level pro!
Uuuuuu, to je ozbiljna tema… disciplina kojom sam se počeo baviti odavno.

Čemu i zašto?
Pa jednostavno bode oči!
Bude nekako zanimljivo… sve se oko tebe počinje mijenjati.
Svi bi ponekad bili Ronaldo… palente, pure ili žganaca ima, temeljac se krčka… šok na licu jer nama još nije jasno — kako?
Na koju foru?

E pa, vježbaj… treniraj… hodaj… dodaj… jer ponekad je i teško biti koncentriran, zar ne?

Znaš li uopće koje boje voliš vidjeti?
Dobre su ti one tople, znaš!
Imaš i one hladne.
Kakav je osjećaj kad saznaš uopće koje su to?
Ahaaaa… a te su… i još ste mi tu, a nikako da ih snimim.

Sufliranje! To mi je nekako oduvijek bilo onako… baš onako dobro… kad ne možeš biti ti, nego moraš sve po programu.
Kao robot. Jer samo se to i očekuje.

Nema problema — evo, mijenjam sve.
Prva opaska i odmah mijenjam.
Jednostavno moram biti u okvirima očekivanog, inače nije dobro i nije shvaćeno.

Kažu: kiša će!
Pa kaj nije više dosta i te kiše! 😂

Level pro!!!
Zvuči kao da ćeš si kupiti novi mobitel pa kao — nije običan, nego je Pro!
Dodat ću si još koji euro samo da ima to „Pro“!
Ne ide to baš tako.

Da bi bio pro, moraš vježbati ustrajno, pa tako i raditi ustrajno.
Ne ide… nisu to voćkice… ili Warcraft.
Možeš biti loš ili, ajmo reći, dobar, ali ako i izgubiš — neće se u tvom životu ili karijeri nešto osjetno promijeniti.

U realnom vremenu — e tu baš nemaš puno vremena.
Pijesak curi, ima ga sve manje, a i kad doživiš koji poraz, mora proći neko vrijeme da nadoknadiš ono gdje si se popiknuo.

Da se razumijemo — čisti primjeri su preneseni iz mog života, jer vidim da neki pokušavaju opet, ne znam koji put,

meni objasniti o čemu pišem, a ni sami ne znaju gdje idu.
Ili se barem prave da ne znaju.
To moramo još odgonetnuti.😂👌

Poruka dana je oduvijek bila: izvucite od bližnjih samo ono najgore.
Nemojte im nikada dati pohvalu, dobru riječ, jer i to košta!
Pripremite R1, pri tome da sve bude u okvirima i naravno normalno,, jer drugačije ne daj Bože, jel tak!
Obavezno prije svega na misu, da bude sve ok, jer samo tako je ispravno.

Mi koji smo odrasli u crkvi — mi ćemo se svima maknuti s puta, jer nas nitko ništa nema kaj ni pitat.

Htio sam biti pro!
Pro, ali iss pro evaluation…
Od svega — samo ovaj drugi dio. 🤔

Šalu na stranu — dobar je i dvoslojni papir za WC, ne mora biti troslojni.
Neće guza primijetiti svakako.
Na kraju dana — nije ni to bitno.

Jedino bitno je da si si kupio novi  mobitel i da je Pro.
A za sve ostalo je… jel tak?

Priroda… mjesto gdje se čovjek zaista može preporoditi.

Sve što ona pruža jednostavno je prava i čista toplina — toplina koja grije oko srca i ne pušta, ali samo onima koji joj se iskreno i istinito daju te se s njom povežu.
Nudi ti sve, ali isto tako traži da joj barem nešto vratiš.

Istinska ljubav dolazi i daje ti se, a zauzvrat traži samo tvoju prisutnost — moć opažanja da oko tebe postoji život, da se svakoga dana nešto događa: vjetar, šum mora, životinje… prekrasno.

Osjetiti prirodu na drugačiji način nije komplicirano. Dovoljno je da dišeš zajedno s njom i već si na dobitku — dobitku koji ti može donijeti mir i slobodu.

I sada dolazi ono pitanje: zašto čovjek ponekad svjesno uništava tu istu prirodu?

U njoj nisi ni gladan ni žedan — imaš sve potrebno za život. Možeš se najesti, možeš se i ugrijati. Hoće li je uvijek biti ili će s vremenom nestati?

Pitanje od kojeg na trenutak poželim pobjeći, jer iskren ću biti — ne bih volio da je nekada u budućnosti nema… ili da jednostavno utihne. Suživot s njom i nama daje bolji život, čišći zrak… zar ne?

Ostaviti bolji život svima trebao bi biti glavni i jedini moto koji nas treba gurati ka ostvarenju ciljeva.

Srce jako kuca… za sada je sve kako i treba biti. Nema tu puno kalkulacija — osjećaji sami govore za sebe.

Trebao bi svatko od nas biti oprezan, ali život se ne živi uvijek tako. Ponekad ti ne treba ni upaljač da bi se vatra zapalila. Dovoljna je iskra koja će, uz malo sreće, potpaliti sve, a vjetar će odraditi ostatak.

Prolaznost je najgora u svemu… ali u pravoj priči ona ne dolazi do izražaja — ni u prijateljstvu, ni u ljubavi. Ponekad bih volio da neki osjećaji traju zauvijek, ali za to se treba potruditi. Jeli tako. 

U sjeni svega i dalje stoji ta jednosmjerna ulica kojoj se nitko od nas baš ne veseli, ali ponekad ipak zaronimo u nju. Kako van? Nažalost — nikako.

Dođeš do kraja i onda je na tebi. 

Je li vrijeme na našoj strani… hoćemo li konačno osjetiti da je to ta ulica, ili smo opet zalutali?

Kako god, pokušat ću i nju upoznati… možda njezine rupe i nisu nepremostive. Sve u meni nekako govori: idi — ovaj put bi moglo biti baš kako treba. Znaš kako kažu: tko ne želi, naći će izgovor, a onaj koji pokušava — taj će uvijek pronaći način.

Imati stav oduvijek je bio jedan od ispravnijih tragova koraka svakog čovjeka.

Kako kod koga — netko ima obraz, netko ne.

O tome bi se dalo puno pričati.

Iz moje perspektive, ja ga imam. Grešaka je bilo, ali nisu neoprostive. U mome  slučaju su transparentne i o njima bih mogao govoriti i javno, bez grča.

Da me smeta? Smeta me. Kad se okrenem iza sebe, dobro vidim gdje sam bio i što sam prošao.

Po onom starom naputku: prvo počisti ispred svog praga pa pričaj o drugima.

Iskreno, više nemam ni vremena ni volje govoriti drugima što bi trebali. Na kraju krajeva — zašto bih, kad niti imaju vremena slušati,

a kamoli pročitati ono što pišem. Nisam ljut, niti ogorčen… samo realan.

Znanje, inspiraciju i ideje uvijek sam dijelio bez kompromisa. I nitko nikada nije rekao ni hvala. Zašto? To treba pitati one koji su dobili moje sve.

Želja da uspijem  gurala  me cijeli život… ponekad kao teret, jer uvijek sam od sebe morao davati  više da bih se izdignuo iz mase i dokazao sam sebi, da trud nije bio uzalud.

Ta vibra me vodi i danas, iako sam odrastao čovjek. Izazova ne nedostaje, ali dosta mi je ispraznih priča i praznih mjesta.

Ponekad me to rastuži i spusti na dno ljestvice osjećaja, gdje postanem prazan i nikakav. Želim da sve što radim ima smisla.

Nekad jednostavno kažem: nije mi dan.

Fali ti ono nešto da te napuni.

Čudnim putevima su moje noge hodale… ceste su ponekad bile pune rupa, ali zato danas — nakon svega — još bolje poznajem sebe.

Počeo sam više slušati svoj unutarnji glas koji je,( ruku na srce, najčešće  bio u pravu).

Znam kuda me te iste noge trebaju odvesti kad me sve drugo pomete.

Priroda i društvo — nekad školski predmet, danas primijenjen u životu.

I opet mi je najdraži.

Mir, šum potoka, cvrkut ptica… a na moru, moj najdraži vjetar — Bura. Volim je….. jer ima karakter.

Osjetiš je. Čisti sve. Sa njom znaš di si!

A onome tko je u djetinjstvu naučio živjeti i bez novca… ni danas mu nije teško.

Malo, malo pa to dođe na red… ne nužno samo kod kuhara, nego kod svih koji se prepoznaju u ovim redovima. Shvatit ćete brzo o čemu pričam. Život na rubu — malo si gore, pa si opet dolje. Nema neke konstante. Stalno je borba, stalno je nepredvidivo. Zašto? Otkud da znam… jednostavno se tako posloži. Svakoj prilici u životu treba na neki način zahvaliti. Valjda je to taj ples koji uopće ne primjećuješ, nego sve ide go with the flow.

Najbolje je kad ide prirodno, a ne na silu — to se osjeti. Demoralizacija u trenutnoj situaciji ne dolazi u obzir.

Ne treba dopustiti da te povuče prema dolje, jer manje-više prvi mjesec je meni uvijek nekako isti.

Zato ćemo ga iskoristiti za stvaranje kreativnog rada, da ovu hladnoću zagrijemo toplom energijom koja kruži oko srca.

Život je lijep.

Da, ima prepreka, ali kad ih preskočiš, vidiš da i dalje dišeš i da ti je glava iznad vode.

Nije te potopilo — naučilo te je. Još jedna lekcija je tu. Ples se nastavlja… a u plesu je emocija sve.

Zašto je gasiti? Neka nas grije i neka uz nju rastemo, jer na kraju dana i mali koraci su bitni. Zar ne ?

Razina motivacije naglo je skočila… i neka je, to smo i čekali. Sada je vrijeme da jače ugazimo svoje otiske koraka životnih. Jer kad si spreman, ništa te više ne može iznenaditi.

Ponekad mi nije jasno čemu sve to služi. Realno, svatko od nas može napisati što god želi kako bi se svidio drugima i bio konkurentan. Ali poslovno prihvaćen možeš biti samo ako se predstaviš onakav kakav jesi – a to se često ne smije, jer će te ljudi čudno gledati i ignorirati ako im nisi zanimljiv. 

Da bi bio konkurentan na tržištu rada – koje po meni danas gotovo i ne postoji – moraš se nositi s time da poslove vode ljudi koji nisu adekvatno educirani ili iskreno ni ne vole svoj posao. Nažalost, oni koji su suprotni takvima, ali nisu “podobni”, često budu ugašeni. 

Pitamo se trebaju li restorani stručne ljude? U stvarnom životu često ne – jer žele samo dobru računicu i što manji trošak. Danas se sve naručuje, rijetko tko radi bilo što homemade – od tijesta do deserta – a upravo to daje vrijednost i dušu hrani. Brže je, standardizirano je – ali dugoročno, to nema smisla. 

Kruh iz dućana nisam kupio godinama. A kruh znam umijesiti kakav god hoćeš i kad god hoćeš. Učim i dalje, školovanje nikad ne završava – istražujem sam sebe.

Dok neki rade u restoranima i gledaju to kao privatni bankomat iz kojeg na kraju mjeseca uzmu plaću, ja vjerujem da to nije pravi put.

Prošla su vremena kupovne tjestenine ili kruha . Sve je poskupjelo, a da bi opravdao cijenu, moraš zafrknuti rukave i raditi dosta toga sam. Samo tako gradiš sebe, ljude oko sebe i restoran ili firmu u kojoj radiš. Radije bih rekao: “Oprostite, nemamo više nečega” nego radio nešto što nema veze s vezom, samo da bude odmah i sad.

Od toga nema ništa. Problem je u kočenju ljudi koji imaju želju i volju. Kreativni su, ali ih se uporno gasi i guši.

Kažu: “On pije, ima problem.” Svakome kod koga sam radio mogu reći samo jedno – nemam ja problem. I to više ne dolazi u obzir. 

Što te ne ubije, to te ojača. Zahvalan sam ovim emocijama jer me guraju prema novom putovanju. Samo se nadam da ovaj put neću  završiti u provaliji, nego tamo gdje i pripadam.

Kuhanje tekst i fotke…..

Vidim dobro. Nije odraz iskrivljen, niti bih volio da je. Nisam dopustio da praznina utječe na pisanje, pa sam zato jedno vrijeme i prestao pisati. Kreće novo poglavlje – još jedna nova godina u kojoj želim još ljepši i jasniji odraz u ogledalu, odnosno u životu. Velikih želja nemam, iskreno.

Imam svoje ciljeve i vjerujem da ću, kao i uvijek, doći do njih. Znam da neće biti lako, ali koliko jako stisnem – toliko ću nazad i dobiti. Na kraju, koliko sebe u nešto daš, toliko ti se i vrati. Zar ne.

U ovoj godini želim promjene i stvaranje u još većem obujmu nego prije. Ljubav je ista, samo pristup mora biti bolji – kao i ja sam. To želim svima: da se ostvarite na svim poljima koja ste si zacrtali.

Uspjeh nije zagarantiran, toga smo svi svjesni. Ali dobrim pristupom i svakodnevnim trudom može se puno napraviti i promijeniti. Rasti, ali i padati – jer ponekad je i to potrebno da nas podsjeti kako ništa u životu ne ide glatko i bez prepreka. One nas potaknu samo zato da napravimo još jedan iskorak koji nas vodi naprijed – i nas, i ljude oko nas.

   Fotografija i tekst Crni Chef   

Potrebu za ovakvim načinom stvaranja već neko

vrijeme me je kopala iznutra dali krenuti ili ne.

Vagati u sebi dali  pisati o čemu.

I kada ne vodi u nikakvom dobrom smjeru nego jednostavno pišem kad mi dođe kao i sada,

daje mi slobodu zato sve više i volim takav način kreativnog stvaranja.

Sam polazak sa mrtve točke i početak ovog putovanja daje mi samo lijepe i utješne momente.

Nije jednostavno ali kažu majka je ponavljanje znanja..

A ja dan danas ponavljam kako u kuhinji tako i u životu i nikako da naučim.

Ne mogu samo tako neke loše momente izbrisati… dobro ću svakako pamtiti,

a ono loše trebao bi čovjek zaboraviti… ponekada sam i sam bio loš ili nisam pratio taj svoj beat.

Jbg, trudit ću se svakako biti bolji.

Nije svaki pad nužno i loš. Bitno je da razumiješ i sam gdje si mogao bolje, jer samo tako sebi – jer je to i najbitnije – dokazuješ da i dalje ta iskra i taj beat u tebi i dalje žive i guraju te snovima koji su i onako samo odsjaj koji i sam želiš biti.

Tekst i foto Crni Chef 

Kao i u bajkama, vjerovao sam da će se i moji

snovi kad-tad ostvariti. Vjerovali ili ne – jesu. Kaj je najbolje? Ja ih živim. Kako?

Ni sam još ne znam.

Da mi je netko rekao: Fotkat ćeš. Pisat ćeš. Kuhat ćeš.

I dalje trajati. I stvarati. Ne znam kaj bih mu točno rekao.

Iz ovog mog pogleda poručujem svakom tko misli: “Neću to moći.” “Nemrem.” Samo ustraj.

Trajat ćeš. Bitan je beat na kojem ploviš.

Bitno je – vjeruješ li u njega.

Ponekad energiju za pozitivan pomak ne moramo tražiti daleko.

Ona je oko nas. U suncu. U danu. U kadru.

Znam, zvuči kao bajka. Ali nije baš tako. Demoralizacija čovjeka prisutna je svaki dan.

U cijeloj priči, najbitnije je: Koliko stvarno želiš doći do cilja.

Kažu: “Nemam vremena.” Ok – digni se ranije. “Nemam uvjete, nemam opremu.” Ni ja nisam imao.

Kako kažu: Netko nađe izgovor. Netko nađe način.

Danas sam ga i ja pronašao. Sunce je tu. Našao sam način da ga uhvatim. Iz čudnog ugla.

Ali je tu – u mom vrtu.

U ovome danu, ono je opet potaknulo iskru. Iskru koja me gura prema cilju. Prema snovima.

U koje još uvijek vjerujem.

foto i tekst CRNI CHEF. Sva prava pridžana.

Fotografije hrane prate moj osobni zapis o stvaranju, pauzi i iskri koja pokreće.

Neke stvari ne vidimo odmah, treba proći neko vrijeme da sve dođe nekako spontano.

Htjeli bismo svi mi sve i odmah, ali duboko u sebi, kad zagrebemo ispod te površine, znamo i svjesni smo

(neki manje, neki više) da jednostavno tako nije i ne ide. E to! Baš to! Ne ide i ja to vidim.

Zato sada, u ovom vremenu, gledam malo drugačije, nekako iz drugog kuta.

Iz ovoga u kojem sam trenutno, sada se i bolje vidi — ona koja je oduvijek gledala samo prema suncu, ponekad prema zvijezdama i mjesecu.

Dođe svakome puna kapa svega, potreba za “break”… odmor od svega. Vrijeme u kojem bih pogledao malo sebe i rezimirao ono iza sebe. Svakako se nije samo sjedilo i ne radilo ništa… stvaralo se, učilo se, kreiralo i podučavalo druge… energija se dijelila na sve strane.

Sada se nastavlja energija isto tako dijeliti, ali u totalno drugačijem formatu. Ovako, u ovom mom malom online vrtu, gdje mogu podijeliti i zabilježiti fotografije hrane koju stvaram, a odnedavno i tekstove.

Jednostavno je krenulo… počeo sam puniti redove ove moje bilježnice jer sam odlučio na ovaj način

podijeliti kako ja vidim svijet iz svoje perspektive. Kako sam prije napisao, broj nisam znam što želim… želim stvarati na bilo koji način i održavati tu iskru u sebi koja će me gurati — kako mene, tako i druge koji se pronađu u pisanim tekstovima. Jer na kraju krajeva, to i jest cijeli bit priče.

To je ono što sam i napisao u prvoj rečenici: neke stvari ne vidimo odmah. Zato je i bit moga pisanja da se predstavim i u ovom svjetlu. Jednostavno, i poruka drugima: radite, živite i stvarajte ono što vas veseli i čini sretnima — kako vas, tako i druge.

Kako sam napisao i prije, bit će svakakvih dana. Zašto ih ne zapisati? Neka budu tu. U nadi da ćemo, ako ne baš uvijek razveseliti sebe, onda barem nekoga oko nas.

Primijetili ste možda da konkretnih recepata za sada nema, jer prvobitna ideja je pisanje uz pokoju fotografiju. Svakako kuhar jesam… kakav-takav… ali svakako će sa vremenom biti i takvog sadržaja. Do tada ću objavljivati ovakve tekstove spontano.

Nisam za ono “tup recept, slika i proces i to ti je to”. Volim više ovako… ovako je nekako iskrenije i osobnije.

Uzivajte,

Crni Chef.

Tekst kuhanje i fotografija Crni Chef

sva prava pridržana