Imati stav oduvijek je bio jedan od ispravnijih tragova koraka svakog čovjeka.

Kako kod koga — netko ima obraz, netko ne.

O tome bi se dalo puno pričati.

Iz moje perspektive, ja ga imam. Grešaka je bilo, ali nisu neoprostive. U mome  slučaju su transparentne i o njima bih mogao govoriti i javno, bez grča.

Da me smeta? Smeta me. Kad se okrenem iza sebe, dobro vidim gdje sam bio i što sam prošao.

Po onom starom naputku: prvo počisti ispred svog praga pa pričaj o drugima.

Iskreno, više nemam ni vremena ni volje govoriti drugima što bi trebali. Na kraju krajeva — zašto bih, kad niti imaju vremena slušati,

a kamoli pročitati ono što pišem. Nisam ljut, niti ogorčen… samo realan.

Znanje, inspiraciju i ideje uvijek sam dijelio bez kompromisa. I nitko nikada nije rekao ni hvala. Zašto? To treba pitati one koji su dobili moje sve.

Želja da uspijem  gurala  me cijeli život… ponekad kao teret, jer uvijek sam od sebe morao davati  više da bih se izdignuo iz mase i dokazao sam sebi, da trud nije bio uzalud.

Ta vibra me vodi i danas, iako sam odrastao čovjek. Izazova ne nedostaje, ali dosta mi je ispraznih priča i praznih mjesta.

Ponekad me to rastuži i spusti na dno ljestvice osjećaja, gdje postanem prazan i nikakav. Želim da sve što radim ima smisla.

Nekad jednostavno kažem: nije mi dan.

Fali ti ono nešto da te napuni.

Čudnim putevima su moje noge hodale… ceste su ponekad bile pune rupa, ali zato danas — nakon svega — još bolje poznajem sebe.

Počeo sam više slušati svoj unutarnji glas koji je,( ruku na srce, najčešće  bio u pravu).

Znam kuda me te iste noge trebaju odvesti kad me sve drugo pomete.

Priroda i društvo — nekad školski predmet, danas primijenjen u životu.

I opet mi je najdraži.

Mir, šum potoka, cvrkut ptica… a na moru, moj najdraži vjetar — Bura. Volim je….. jer ima karakter.

Osjetiš je. Čisti sve. Sa njom znaš di si!

A onome tko je u djetinjstvu naučio živjeti i bez novca… ni danas mu nije teško.