Kao i u bajkama, vjerovao sam da će se i moji

snovi kad-tad ostvariti. Vjerovali ili ne – jesu. Kaj je najbolje? Ja ih živim. Kako?

Ni sam još ne znam.

Da mi je netko rekao: Fotkat ćeš. Pisat ćeš. Kuhat ćeš.

I dalje trajati. I stvarati. Ne znam kaj bih mu točno rekao.

Iz ovog mog pogleda poručujem svakom tko misli: “Neću to moći.” “Nemrem.” Samo ustraj.

Trajat ćeš. Bitan je beat na kojem ploviš.

Bitno je – vjeruješ li u njega.

Ponekad energiju za pozitivan pomak ne moramo tražiti daleko.

Ona je oko nas. U suncu. U danu. U kadru.

Znam, zvuči kao bajka. Ali nije baš tako. Demoralizacija čovjeka prisutna je svaki dan.

U cijeloj priči, najbitnije je: Koliko stvarno želiš doći do cilja.

Kažu: “Nemam vremena.” Ok – digni se ranije. “Nemam uvjete, nemam opremu.” Ni ja nisam imao.

Kako kažu: Netko nađe izgovor. Netko nađe način.

Danas sam ga i ja pronašao. Sunce je tu. Našao sam način da ga uhvatim. Iz čudnog ugla.

Ali je tu – u mom vrtu.

U ovome danu, ono je opet potaknulo iskru. Iskru koja me gura prema cilju. Prema snovima.

U koje još uvijek vjerujem.

foto i tekst CRNI CHEF. Sva prava pridžana.