Pričaš jedan jezik, a i taj ti slabo ide… Želiš nekoga usmjeriti, a šalješ ga u jednosmjernu. Pokušavaš kupiti vrijeme, ali ti baš i ne ide. Stalno je nešto. 

Popikavanje ti dođe kao ispravan način kretanja? Udahni… pogledaj malo oko sebe i onda kreni, smireno. Možda ti i taj jutarnji cvrkut ptica, koji uporno ignoriraš, donese balans da sve ide kako treba — vrlo dobro… kako bi Francuzi rekli très bien. 

Ne mora uvijek biti odlično, niti to mora biti mjerilo kretanja.

Ponekad je “vrlo dobro” sasvim dobra ocjena — pravac koji drži razdaljinu i vjerodostojnu statistiku u kojoj si uvijek iznad površine. 

Jer biti Ronaldo, peći janje koje može pojesti pola Ljubljane, a čekati baticu da ga spremi? Matematika u kojoj se možda vidiš samo ti. 

Pokušati jer znaš? Ili odustati jer ne znaš? Imaš dvije varijante.

Svaka je okej… ali jedno je sigurno: 

Furaj. C’est la vie. 

Jesam li poletio? Ne, nisam. Samo sam dobro propitkivao sebe… osjećao ritam i navike dok su drugi spavali. 

To će mi zauvijek biti podsjetnik. Jer disciplina ne dolazi sama — ona se gradi postepeno. A kad dođeš do nje… 

Onda znaš da si došao do vrha. 💪🔥 

Biti arhitekt u svakom smislu te riječi ozbiljan je pothvat koji traje — i to godinama! 

Arhitekt svoga života, gdje je svaki moment i potez bitan i on određuje smjer. 

Nekada je to bilo, a sada se samo spominjalo… 

U današnje vrijeme navike prehrane jako su se promijenile. Sve treba biti odmah i sada jer je dostupno. Pekara ima kao i kladionica, a pravi kuhani ručak zamijenili su proizvođači brze hrane. Ručak koji misliš svaki dan skuhati mora biti pomno isplaniran zbog sada velikih cijena namirnica i energenata — a o smjenama određenih poslova neću ni komentirati… Moraš biti pravi mali arhitekt i sve pomno isplanirati kako bi uvijek imao nešto gotovo i mogao to brzinski samo završiti kad napokon uspiješ stići doma.

Ne radi se tu samo o tome da se ne stigne… već je tu problem dobre organizacije i discipline. 

I je li ti uopće bitno hoćeš li imati skuhano svaki dan? Normalno, ako imaš love, jest ćeš vani i kraj priče. Kuhinja je vječno čista, jedan dio dana ti je slobodan za nešto drugo — i podržavam i takav način, da ne ispadne da ljudi koji si to mogu priuštiti, a vole fino pojesti, nisu organizirani ili ne znam što… 

Ma je! 

Ozbiljno? 

Biti pravi mali arhitekt i smišljati i reciklirati hranu zna biti zanimljiv i kreativan način izražavanja u našoj kuhinji, a pri tome vrlo lako možete otkriti koliko ste snalažljivi i maštoviti, a ponekad i vrlo lako doći do srca vaših bližnjih. Svakako će oni vaš trud prepoznati, a mi sami ćemo sve iskoristiti, a ono najbitnije — nećemo ništa baciti. 

Lako se svatko od nas zaleti u trgovinama pa kupuje i ono što treba, a i ono što baš i nećemo potrošiti. Nije bezveze izreka: “Pametan piše, a glup čovjek pamti.” Svakako je spisak za kupnju najbolje rješenje, a onda, ako se i odlučimo nešto još dodati — ok. Povoljno je, uzmem pa smislim što ću od toga kuhati. 

Koga zanima? 

Način na koji možeš sebi olakšati posao u kuhinji vrlo je jednostavan — moraš znati reciklirati. Od onoga što bi netko bacio, ja bih uvijek mogao nešto skuhati! 

Zato čemu kupovati i samo kupovati bez plana što ćeš i kada skuhati? 

Ne mora to biti majstorski, profi… Skuhaj sebi po guštu, kako voliš, i to je već iskorak. 

Dizajnerski interesantna hrana danas je primamljiva oku, i bit je oduvijek bio  da prvo jedeš očima, pa miris, pa okus. Ali dosta toga danas ima samo ovo prvo — a to i je bit: uzmu ti lovu, a nisi baš pretjerano sretan. 

Zato kuhanje za svoje bližnje i jest ona toplina koju možete podariti osobama koje su vam drage, jer na kraju krajeva, kako oduvijek kažu — ljubav ide kroz želudac! Pa gledajte tu istu i dijeliti, bez obzira koliko ste vješti u kuhinji.

Svakako će taj netko pored vas znati to cijeniti ❤️ 

Zato budimo arhitekti svojih života i neka nam ljubav i dalje ide kroz želudac.

 Peace. ✌

😘

Kada si zaista spreman ići do kraja i uložiti sve? Krenuti, a imaš samo dvije karte koje određuju tijek igre, dok se ostale još nisu okrenule? 

Priprema je pola posla — to znamo odavno. Predispozicija za napraviti iskorak po pitanju spremnosti nikada nije bila opcija da se to ne napravi. Kada si unutra — unutra si. Ponekad i s lošim kartama moraš znati odigrati. Čekati pravi trenutak da bi nešto ostvario ili napravio teško je isplanirati, jer mnogi faktori mogu upropastiti tvoj plan. 

Zato se čovjek ponekad i prilagodi. Isplaniraš ti sve, ali igra i dinamika ponekad sve zakompliciraju. Super uvjeti, super energija, sve super… ali nije pravo vrijeme za to. I nažalost — ide fold. 

Poker! Oooo da. Igra u kojoj moraš biti vrstan glumac, igrač, taktičar — jednostavno sve. A faktor sreće… e, to je ono što te mora barem malo pogurati, jer sve ovo prije što smo nabrojali ponekad ne igra. Kako kažu — bolje se roditi i bez…nego bez sreće! 

Bez sreće — nema ništa! Tako je u životu. Treniranje samokontrole u životnim situacijama zahtijeva puno vještine i osjećaja za pravi filing. Moraš osjetiti kada ideš u to, kada daješ sve. 

Adrenalin zna biti zaj..stvar… ponese te, siguran si u to… i onda — lagana livada. Sve padne. Odjednom se javi tuga, razočarenje… shvatiš da to nije bila ta karta. 

Ljut si i na sebe i na sve… ali zašto? Kad pogledaš, to je samo igra. Zar ne? 

Čovjek bi se trebao zabaviti. Ponekad i izgubiti, i nije kraj svijeta. Problem je samo ako zbog iste izgubiš samoga sebe. Nije problem ni ako padneš, nego ako se ne digneš. 

A da bi u takvoj igri bio dobar — ajmo reći solidan — moraš ponekad znati i propustiti, ili jednostavno foldati. Ponekad imati “bed trip” nije ništa neobično, događa se svima. Zajahati taj trenutak i izvući maksimum dobroga — to je hrabrost, mudrost, vještina. 

Nagrada je dobiveno iskustvo. A na kraju krajeva, kada si all-in, svakako ćeš znati tko je uz tebe. Zato samo hrabro do kraja… možda ipak na kraju priče u ruci budu karte koje nose sve. Nikad ne znaš! 😘😎 

Level pro!
Uuuuuu, to je ozbiljna tema… disciplina kojom sam se počeo baviti odavno.

Čemu i zašto?
Pa jednostavno bode oči!
Bude nekako zanimljivo… sve se oko tebe počinje mijenjati.
Svi bi ponekad bili Ronaldo… palente, pure ili žganaca ima, temeljac se krčka… šok na licu jer nama još nije jasno — kako?
Na koju foru?

E pa, vježbaj… treniraj… hodaj… dodaj… jer ponekad je i teško biti koncentriran, zar ne?

Znaš li uopće koje boje voliš vidjeti?
Dobre su ti one tople, znaš!
Imaš i one hladne.
Kakav je osjećaj kad saznaš uopće koje su to?
Ahaaaa… a te su… i još ste mi tu, a nikako da ih snimim.

Sufliranje! To mi je nekako oduvijek bilo onako… baš onako dobro… kad ne možeš biti ti, nego moraš sve po programu.
Kao robot. Jer samo se to i očekuje.

Nema problema — evo, mijenjam sve.
Prva opaska i odmah mijenjam.
Jednostavno moram biti u okvirima očekivanog, inače nije dobro i nije shvaćeno.

Kažu: kiša će!
Pa kaj nije više dosta i te kiše! 😂

Level pro!!!
Zvuči kao da ćeš si kupiti novi mobitel pa kao — nije običan, nego je Pro!
Dodat ću si još koji euro samo da ima to „Pro“!
Ne ide to baš tako.

Da bi bio pro, moraš vježbati ustrajno, pa tako i raditi ustrajno.
Ne ide… nisu to voćkice… ili Warcraft.
Možeš biti loš ili, ajmo reći, dobar, ali ako i izgubiš — neće se u tvom životu ili karijeri nešto osjetno promijeniti.

U realnom vremenu — e tu baš nemaš puno vremena.
Pijesak curi, ima ga sve manje, a i kad doživiš koji poraz, mora proći neko vrijeme da nadoknadiš ono gdje si se popiknuo.

Da se razumijemo — čisti primjeri su preneseni iz mog života, jer vidim da neki pokušavaju opet, ne znam koji put,

meni objasniti o čemu pišem, a ni sami ne znaju gdje idu.
Ili se barem prave da ne znaju.
To moramo još odgonetnuti.😂👌

Poruka dana je oduvijek bila: izvucite od bližnjih samo ono najgore.
Nemojte im nikada dati pohvalu, dobru riječ, jer i to košta!
Pripremite R1, pri tome da sve bude u okvirima i naravno normalno,, jer drugačije ne daj Bože, jel tak!
Obavezno prije svega na misu, da bude sve ok, jer samo tako je ispravno.

Mi koji smo odrasli u crkvi — mi ćemo se svima maknuti s puta, jer nas nitko ništa nema kaj ni pitat.

Htio sam biti pro!
Pro, ali iss pro evaluation…
Od svega — samo ovaj drugi dio. 🤔

Šalu na stranu — dobar je i dvoslojni papir za WC, ne mora biti troslojni.
Neće guza primijetiti svakako.
Na kraju dana — nije ni to bitno.

Jedino bitno je da si si kupio novi  mobitel i da je Pro.
A za sve ostalo je… jel tak?

Priroda… mjesto gdje se čovjek zaista može preporoditi.

Sve što ona pruža jednostavno je prava i čista toplina — toplina koja grije oko srca i ne pušta, ali samo onima koji joj se iskreno i istinito daju te se s njom povežu.
Nudi ti sve, ali isto tako traži da joj barem nešto vratiš.

Istinska ljubav dolazi i daje ti se, a zauzvrat traži samo tvoju prisutnost — moć opažanja da oko tebe postoji život, da se svakoga dana nešto događa: vjetar, šum mora, životinje… prekrasno.

Osjetiti prirodu na drugačiji način nije komplicirano. Dovoljno je da dišeš zajedno s njom i već si na dobitku — dobitku koji ti može donijeti mir i slobodu.

I sada dolazi ono pitanje: zašto čovjek ponekad svjesno uništava tu istu prirodu?

U njoj nisi ni gladan ni žedan — imaš sve potrebno za život. Možeš se najesti, možeš se i ugrijati. Hoće li je uvijek biti ili će s vremenom nestati?

Pitanje od kojeg na trenutak poželim pobjeći, jer iskren ću biti — ne bih volio da je nekada u budućnosti nema… ili da jednostavno utihne. Suživot s njom i nama daje bolji život, čišći zrak… zar ne?

Ostaviti bolji život svima trebao bi biti glavni i jedini moto koji nas treba gurati ka ostvarenju ciljeva.

Srce jako kuca… za sada je sve kako i treba biti. Nema tu puno kalkulacija — osjećaji sami govore za sebe.

Trebao bi svatko od nas biti oprezan, ali život se ne živi uvijek tako. Ponekad ti ne treba ni upaljač da bi se vatra zapalila. Dovoljna je iskra koja će, uz malo sreće, potpaliti sve, a vjetar će odraditi ostatak.

Prolaznost je najgora u svemu… ali u pravoj priči ona ne dolazi do izražaja — ni u prijateljstvu, ni u ljubavi. Ponekad bih volio da neki osjećaji traju zauvijek, ali za to se treba potruditi. Jeli tako. 

U sjeni svega i dalje stoji ta jednosmjerna ulica kojoj se nitko od nas baš ne veseli, ali ponekad ipak zaronimo u nju. Kako van? Nažalost — nikako.

Dođeš do kraja i onda je na tebi. 

Je li vrijeme na našoj strani… hoćemo li konačno osjetiti da je to ta ulica, ili smo opet zalutali?

Kako god, pokušat ću i nju upoznati… možda njezine rupe i nisu nepremostive. Sve u meni nekako govori: idi — ovaj put bi moglo biti baš kako treba. Znaš kako kažu: tko ne želi, naći će izgovor, a onaj koji pokušava — taj će uvijek pronaći način.

Imati stav oduvijek je bio jedan od ispravnijih tragova koraka svakog čovjeka.

Kako kod koga — netko ima obraz, netko ne.

O tome bi se dalo puno pričati.

Iz moje perspektive, ja ga imam. Grešaka je bilo, ali nisu neoprostive. U mome  slučaju su transparentne i o njima bih mogao govoriti i javno, bez grča.

Da me smeta? Smeta me. Kad se okrenem iza sebe, dobro vidim gdje sam bio i što sam prošao.

Po onom starom naputku: prvo počisti ispred svog praga pa pričaj o drugima.

Iskreno, više nemam ni vremena ni volje govoriti drugima što bi trebali. Na kraju krajeva — zašto bih, kad niti imaju vremena slušati,

a kamoli pročitati ono što pišem. Nisam ljut, niti ogorčen… samo realan.

Znanje, inspiraciju i ideje uvijek sam dijelio bez kompromisa. I nitko nikada nije rekao ni hvala. Zašto? To treba pitati one koji su dobili moje sve.

Želja da uspijem  gurala  me cijeli život… ponekad kao teret, jer uvijek sam od sebe morao davati  više da bih se izdignuo iz mase i dokazao sam sebi, da trud nije bio uzalud.

Ta vibra me vodi i danas, iako sam odrastao čovjek. Izazova ne nedostaje, ali dosta mi je ispraznih priča i praznih mjesta.

Ponekad me to rastuži i spusti na dno ljestvice osjećaja, gdje postanem prazan i nikakav. Želim da sve što radim ima smisla.

Nekad jednostavno kažem: nije mi dan.

Fali ti ono nešto da te napuni.

Čudnim putevima su moje noge hodale… ceste su ponekad bile pune rupa, ali zato danas — nakon svega — još bolje poznajem sebe.

Počeo sam više slušati svoj unutarnji glas koji je,( ruku na srce, najčešće  bio u pravu).

Znam kuda me te iste noge trebaju odvesti kad me sve drugo pomete.

Priroda i društvo — nekad školski predmet, danas primijenjen u životu.

I opet mi je najdraži.

Mir, šum potoka, cvrkut ptica… a na moru, moj najdraži vjetar — Bura. Volim je….. jer ima karakter.

Osjetiš je. Čisti sve. Sa njom znaš di si!

A onome tko je u djetinjstvu naučio živjeti i bez novca… ni danas mu nije teško.

Malo, malo pa to dođe na red… ne nužno samo kod kuhara, nego kod svih koji se prepoznaju u ovim redovima. Shvatit ćete brzo o čemu pričam. Život na rubu — malo si gore, pa si opet dolje. Nema neke konstante. Stalno je borba, stalno je nepredvidivo. Zašto? Otkud da znam… jednostavno se tako posloži. Svakoj prilici u životu treba na neki način zahvaliti. Valjda je to taj ples koji uopće ne primjećuješ, nego sve ide go with the flow.

Najbolje je kad ide prirodno, a ne na silu — to se osjeti. Demoralizacija u trenutnoj situaciji ne dolazi u obzir.

Ne treba dopustiti da te povuče prema dolje, jer manje-više prvi mjesec je meni uvijek nekako isti.

Zato ćemo ga iskoristiti za stvaranje kreativnog rada, da ovu hladnoću zagrijemo toplom energijom koja kruži oko srca.

Život je lijep.

Da, ima prepreka, ali kad ih preskočiš, vidiš da i dalje dišeš i da ti je glava iznad vode.

Nije te potopilo — naučilo te je. Još jedna lekcija je tu. Ples se nastavlja… a u plesu je emocija sve.

Zašto je gasiti? Neka nas grije i neka uz nju rastemo, jer na kraju dana i mali koraci su bitni. Zar ne ?

Razina motivacije naglo je skočila… i neka je, to smo i čekali. Sada je vrijeme da jače ugazimo svoje otiske koraka životnih. Jer kad si spreman, ništa te više ne može iznenaditi.

Ponekad mi nije jasno čemu sve to služi. Realno, svatko od nas može napisati što god želi kako bi se svidio drugima i bio konkurentan. Ali poslovno prihvaćen možeš biti samo ako se predstaviš onakav kakav jesi – a to se često ne smije, jer će te ljudi čudno gledati i ignorirati ako im nisi zanimljiv. 

Da bi bio konkurentan na tržištu rada – koje po meni danas gotovo i ne postoji – moraš se nositi s time da poslove vode ljudi koji nisu adekvatno educirani ili iskreno ni ne vole svoj posao. Nažalost, oni koji su suprotni takvima, ali nisu “podobni”, često budu ugašeni. 

Pitamo se trebaju li restorani stručne ljude? U stvarnom životu često ne – jer žele samo dobru računicu i što manji trošak. Danas se sve naručuje, rijetko tko radi bilo što homemade – od tijesta do deserta – a upravo to daje vrijednost i dušu hrani. Brže je, standardizirano je – ali dugoročno, to nema smisla. 

Kruh iz dućana nisam kupio godinama. A kruh znam umijesiti kakav god hoćeš i kad god hoćeš. Učim i dalje, školovanje nikad ne završava – istražujem sam sebe.

Dok neki rade u restoranima i gledaju to kao privatni bankomat iz kojeg na kraju mjeseca uzmu plaću, ja vjerujem da to nije pravi put.

Prošla su vremena kupovne tjestenine ili kruha . Sve je poskupjelo, a da bi opravdao cijenu, moraš zafrknuti rukave i raditi dosta toga sam. Samo tako gradiš sebe, ljude oko sebe i restoran ili firmu u kojoj radiš. Radije bih rekao: “Oprostite, nemamo više nečega” nego radio nešto što nema veze s vezom, samo da bude odmah i sad.

Od toga nema ništa. Problem je u kočenju ljudi koji imaju želju i volju. Kreativni su, ali ih se uporno gasi i guši.

Kažu: “On pije, ima problem.” Svakome kod koga sam radio mogu reći samo jedno – nemam ja problem. I to više ne dolazi u obzir. 

Što te ne ubije, to te ojača. Zahvalan sam ovim emocijama jer me guraju prema novom putovanju. Samo se nadam da ovaj put neću  završiti u provaliji, nego tamo gdje i pripadam.

Kuhanje tekst i fotke…..

Vidim dobro. Nije odraz iskrivljen, niti bih volio da je. Nisam dopustio da praznina utječe na pisanje, pa sam zato jedno vrijeme i prestao pisati. Kreće novo poglavlje – još jedna nova godina u kojoj želim još ljepši i jasniji odraz u ogledalu, odnosno u životu. Velikih želja nemam, iskreno.

Imam svoje ciljeve i vjerujem da ću, kao i uvijek, doći do njih. Znam da neće biti lako, ali koliko jako stisnem – toliko ću nazad i dobiti. Na kraju, koliko sebe u nešto daš, toliko ti se i vrati. Zar ne.

U ovoj godini želim promjene i stvaranje u još većem obujmu nego prije. Ljubav je ista, samo pristup mora biti bolji – kao i ja sam. To želim svima: da se ostvarite na svim poljima koja ste si zacrtali.

Uspjeh nije zagarantiran, toga smo svi svjesni. Ali dobrim pristupom i svakodnevnim trudom može se puno napraviti i promijeniti. Rasti, ali i padati – jer ponekad je i to potrebno da nas podsjeti kako ništa u životu ne ide glatko i bez prepreka. One nas potaknu samo zato da napravimo još jedan iskorak koji nas vodi naprijed – i nas, i ljude oko nas.

   Fotografija i tekst Crni Chef